Komentar Zlatka DUKIĆAKad god bi nam, u nedavnoj prošlosti, izgledalo da opada interes i angažovanje Amerike u rješavanju problema na ruševinama Jugoslavije, prije ili kasnije se vidjelo da se to samo čini. Opet se to potvrđuje ovog ljeta, čijoj užarenosti doprinosi otvoreno pitanje Kosova, oblikovanje nove vlasti u Srbiji, te politička kriza i blokada reformi u našoj zemlji. Američka diplomatija još jednom pokazuje da je dobro savladala gradivo i da odlično vlada materijom: Balkanu se, po pravilu, vraća nakon što ne uspiju neka druga, osobito nastojanja Brisela da riješi probleme u vlastitom dvorištu. Prošlosedmični boravak pomoćnika Hilari Klinton Filipa Gordona u Dubrovniku i u Beogradu, zorno je to pokazao.
Nema tu ništa nejasno, ni nedorečeno: trenutno Vašingtonu i Stejt Dipartmentu jesu prioritet zbivanja u Siriji, u kojoj se svakodnevno ljudskim glavama plaća despotizam Bašara el Asada. Ipak, griješi onaj ko eventualno misli da prepucavanja sa Moskvom i Pekingom oko Sirije, umanjuju moć Amerike za to da pažljivo prati i utiče na zbivanja i na drugim neuralgičnim tačkama. Na Balkanu, recimo.
Ne treba to ni kazati, dovoljno je da Hilari Klinton potpiše putni nalog svom pomoćniku Filipu Gordonu. I pošalje ga na „Kroacija samit“ u Dubrovnik, a onda i malo u Beograd, ne bi li bilo još jasnije šta Amerika misli o novoj srbijanskoj vlasti i, naročito, šta im predlaže u vezi sa Kosovom.
Najmanje što sada valja očekivati je naprasno aktiviranje Ujedinjenih ancija i Brisela. Njujorške svilene diplomate će, kao i obično, odmah ustvrditi da ni slučajno ne zapostavljaju Balkan, to jest Kosovo, a Brisel će još jednom pružiti ruku Vašingtonu i poltronski se zakleti u to da na njegovu pomoć računa i onda kada se to otvoreno ne kaže.
Filip Gordon nije na ove i slične finese morao misliti, tokom posjete i razgovora u Beogradu. I Tomislavu Nikoliću i Ivici Dačiću je kazao da Vašington od njih ne traži da otvoreno priznaju kosovsku nezavisnost. Mogu to učiniti i indirektno. Malo kome je bilo jasno šta to znači, sve dok, dan po Gordonovom odlasku, Nikolić nije izjavio da Srbija više nikad neće imati predsjednika u Prištini.
Ovaj, pomalo ezopovski jezik, na određen način se i nas dotiče. Uz hitru reakciju na američku sugestiju o tome da, pred nastavak razgovora Srbije i Kosova, vjerovatno opet u Briselu – ne bi bilo loše da se posredno otvore vrata priznavanju kosovske nezavisnsti, nas to zanima zbog refleksija na naše probleme. O njima su Amerikanci razgovarali u Dubrovniku s našom delegacijom na „Kroacija samitu“, iako detalji nisu poznati.
Ali, čim se šalje jasna poruka o tome da je Balkan opet na redu američkog interesovanja i prisustva, nema dileme u vezi s onim što će uslijediti. To mnogima, nažalost, još nije jasno – i o našim političarima kad je riječ, a i kad se radi o predstavnicima Evrope i svijeta u našoj zemlji. Zato je vrlo preporučljivo da se takvi na vrijeme pripreme za ono što bi moglo uslijediti – u vidu preispitivanja konkretnih politika, u koje je Amerika uložila vrijeme, snagu, pare i obraz, pa želi zauzvrat nešto i dobiti. I u Bosni i Hercegovini, takođe.
Ne treba to ni kazati, dovoljno je da Hilari Klinton potpiše putni nalog svom pomoćniku Filipu Gordonu. I pošalje ga na „Kroacija samit“ u Dubrovnik, a onda i malo u Beograd, ne bi li bilo još jasnije šta Amerika misli o novoj srbijanskoj vlasti i, naročito, šta im predlaže u vezi sa Kosovom.
Najmanje što sada valja očekivati je naprasno aktiviranje Ujedinjenih ancija i Brisela. Njujorške svilene diplomate će, kao i obično, odmah ustvrditi da ni slučajno ne zapostavljaju Balkan, to jest Kosovo, a Brisel će još jednom pružiti ruku Vašingtonu i poltronski se zakleti u to da na njegovu pomoć računa i onda kada se to otvoreno ne kaže.
Filip Gordon nije na ove i slične finese morao misliti, tokom posjete i razgovora u Beogradu. I Tomislavu Nikoliću i Ivici Dačiću je kazao da Vašington od njih ne traži da otvoreno priznaju kosovsku nezavisnost. Mogu to učiniti i indirektno. Malo kome je bilo jasno šta to znači, sve dok, dan po Gordonovom odlasku, Nikolić nije izjavio da Srbija više nikad neće imati predsjednika u Prištini.
Ovaj, pomalo ezopovski jezik, na određen način se i nas dotiče. Uz hitru reakciju na američku sugestiju o tome da, pred nastavak razgovora Srbije i Kosova, vjerovatno opet u Briselu – ne bi bilo loše da se posredno otvore vrata priznavanju kosovske nezavisnsti, nas to zanima zbog refleksija na naše probleme. O njima su Amerikanci razgovarali u Dubrovniku s našom delegacijom na „Kroacija samitu“, iako detalji nisu poznati.
Ali, čim se šalje jasna poruka o tome da je Balkan opet na redu američkog interesovanja i prisustva, nema dileme u vezi s onim što će uslijediti. To mnogima, nažalost, još nije jasno – i o našim političarima kad je riječ, a i kad se radi o predstavnicima Evrope i svijeta u našoj zemlji. Zato je vrlo preporučljivo da se takvi na vrijeme pripreme za ono što bi moglo uslijediti – u vidu preispitivanja konkretnih politika, u koje je Amerika uložila vrijeme, snagu, pare i obraz, pa želi zauzvrat nešto i dobiti. I u Bosni i Hercegovini, takođe.
Čitanja: 195
Komentari (0)
Prikaži/Sakrij komentare
Prikaži/Sakrij formu za unos