RTVTK

Utorak
30 Sep
  • Prijava
  • Registration
    *
    *
    *
    *
    *
  • Traži
Text size
  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size

Razgovor s Antunom Vidakovićem o Hrvatskom kazalištu iz Pečuha povodom predstave "Večernji list"

E-mail Ispis PDF
U okviru tuzlanskih pozorišnih dana (ponedjeljak, 23. 11.)  nastupaju Hrvatsko kazalište Pečuh
i Gradsko kazalište "Joza Ivakić" iz  Vinkovaca sa predstavom Ephraim Kishon "Vjenčani list" prema tekstu Ephraima Kishona. Režija: Robert Raponja
Hrvatsko kazalište sada će slaviti desetu obljetnicu svoga postojanja. Ona je prva hrvatska manjinska ustanova u Republici Madjarskoj koja je utemeljena samoinicijativno, bez neke političke direktive odozgor. Hrvatsko kazalište je dakle nastalo kao rezultat civilne inicijative, jedno je od malobrojnih sličnih ostvarenja hrvatske zajednice nakon političkih promjena u Madjarskoj. Povijest ove ustanove je neodvojiva od Antuna Vidakovića, njezinog utemeljitelja koji se svim silama borio da ovdašnji Hrvati dobiju prvo profesionalno kazalište. O počecima rada Hrvatskog kazališta nitko ne zna više od njega. Kakav je bio put od ideje do njezina ostvarenja?
- Što se tiče misli o profesionalnom hrvatskom kazalištu u Madjarskoj, ona je puno ranije iznikla u meni. U samome početku, kada sam dospio u Pečuh, vrlo rano sam se sprijateljio s ljudima koji su bili usko vezani za kazalište. Doduše već prije mog dolaska u Pečuh u Budimpešti u suradnji s Antunom Kričkovićem došao u dodir sa svijetom pozornice. U Pečuhu već u prvoj godini kada sam počeo raditi s plesnom grupom Baranja, upoznao sam se s Imreom Eckom i ubrzo smo postali vrlo dobri prijatelji, tako sam se susreo s kazalištem i od njega sam najviše naučio od kazališnog zanata. Poslije toga, prije skoro tridesetak godina zaposlio sam se u pečuškom Ljetnjem kazalištu. Osim što sam koreograf i bavim se plesom, uvijek me je privlačilo kazalište, pa sam već negdje osamdesetih godina počeo sam razmišljati o formiranju jedne hrvatske profesionalne kazališne družine.Tada sam bio preopterećen poslovima, radio sam u Ljetnjem kazalištu, predavao sam ples u umjetničkoj srednjoj školi, gdje me pozvao baš Imre Eck, zatim vodio sam Baranju, radio koreografije na raznim mjestima. U ono doba, 1985. godine inicirao sam da se Krležino Kraljevo postavi na scenu Ljetnjeg kazališta, na Tekiji u Pečuhu. Lászlo Bagossy je prihvatio ideju, pa je te godine bila pečuška praizvedba Kraljeva na madjarskom jeziku. Tada su i plesači Baranje dobili uloge u komadu i oni su ubacili nekoliko hrvatskih rečenica u madjarsku predstavu. Tada je nastala ideja da se Kraljevo postavi na scenu u Pečuhu i na hrvatskom jeziku, dakle ako nećemo odmah i formirati hrvatsko kazalište, ali barem da se održi prva profesionalna hrvatska predstava u Madjarskoj. Trebalo je čekati pet godina do ostvarenja ove ideje. Godine 1990. na velikoj pozornici u ulici Káptalan predstavljeno je Kraljevo i na madjarskom i na hrvatskom jeziku i to velika, spektakularna predstava o čemu ne trebam ti posebno govoriti, jer si ti bio onaj koji je prvi izvještavao o toj premijeri. U predstavi je sudjelovalo oko 140 osoba počev od plesača do glumaca. To je bilo ono apsolutno,totalno, kompleksno kazalište koje najviše volim. Medjutim, danas na žalost nemamo više sredstava za održavanje takvih predstava, gdje je sve od teksta, glazbe do koreografije u istoj mjeri važno, to je ono takozvano totalno, ili kompleksno kazalište. Nakon te povijesne predstave bio sam već siguran u to da ima potrebe za hrvatskim kazalištem, bez obzira na to što smo s njim malo zakasnili, jer po mom mišljenju kazalište je jedan od najvažnijih faktora u očuvanju identiteta i jezika. Trebali smo to ostvariti još prije dvadesetak godina, pa bi to možda usporilo i procese gubljenja identiteta, ali hvala Bogu, što je bar tada, nakon te povijesne premijere krenula stvar hrvatskog kazališta.

Kako se nakon te veličanstvene predstave konkretno realizirala ideja o formiranju hrvatskog kazališta?

Već i prije 1990-ih godina vodio sam razgovore o hrvatskoj kazališnoj družini s ondašnjim referentom za narodnosna pitanja u ministarstvu prosvjete Ernőom Eperjessyem, ali i s odjelom za kazalište istoga ministarstva, kako bi se moglo u Madjarskoj osnovati hrvatsko kazalište. Bio je to mukotrpan rad, trajao je sedam godina. Vodio sam barem tridesetak razgovora s narodnosnim odjelom i s glavnim odjelom za kazališta. Bilo je puno obećanja, ali nakon izvjesnog vremena već sam počeo sumnjati, hoće li netko ozbiljno da se osnuje profesionalno hrvatsko kazalište u Madjarskoj.

Tada još nije bilo manjinskih kazališta u Madjarskoj, možda ni Nijemci još nisu počeli raditi?

Nijemci su već nešto radili, ali i Deutsche Büne je tada bilo više amatersko, nego profesionalno kazalište. Prije nego bih krenuo dalje, moram spomenuti ime Laszla Bagossya, jer on je omogućio odigranje prve profesionalne hrvatske predstave u Madjarskoj koja je koštala mnogo novaca. Kada se već odigrala ova predstava, onda smo se već mogli pozivati na to da ima potrebe za hrvatskim kazalištem ,jer se zaista publika odazvala u velikom broju, došli su na tu predstavu naši ljudi od Baje do Podravine, tri puta smo igrali pred punim gledalištem i bili smo sigurni u to da Hrvatima u Madjarskoj treba kazalište.

Bagossy je tada bio ravnatelj Ljetnjeg kazališta. Kako je sve dospjelo u Malo kazalište u Aninoj ulici?

Ljetnje kazalište je prešlo u stalnu zgradu da može igrati i zimi. Ta zgrada malih dimenzija bila je za komorne predstave, pa je otud i ime Malo kazalište. Godine 1992. se nekako, vrlo teško, stvar hrvatskog kazališta odmaknula s mrtve točke. Onda sam ja zatražio od gradskih vlasti i od tadašnjeg predsjednika kulturnog odbora Gabora Csordasa da grad službeno deklarira pružanje podrške hrvatskom kazalištu. Morao sam se poslužiti trikom da ne tražim materijalnu pomoć više od milijun forinti. Ja sam ga praktički morao "prevariti", ali nam je on zaista pružao podršku i nagovorio gradsko vijeće da prihvati ideju osnivanja hrvatskog kazališta i da to podržava i prema nadležnom ministarstvu. I tako je pala odluka da će hrvatsko kazalište profunkcionirati kao odjel u Malom kazalištu.

Taj trik je bio potreban jer je to bilo klasično pitanje kokoške i jajeta...

Točno, bez toga možda ni dan danas ne bismo imali hrvatsko kazalište. Naime, ministastvo bez garancije gradskih vlasti ne bi nas prihvatilo, a grad bez financijske potpore sa strane ministarstva ne bi nas podržavao. U svibnju 1992. godine u Varszinhazu, lijepom kazalištu u budimskoj tvrdjavi, na svečanoj premijeri Brešanova Hamleta u Mrduši donjoj bili su nazočni istaknuti dužnosnici i hrvatskog i madjarskog ministarstva kulture (državni tajnik i doministar) Tada je priopćeno publici da je podrškom grada Pečuha i nadležnog madjarskog ministarstva utemeljeno Hrvatsko kazalište kao odjel u Malom kazalištu.

To su bili sami početci. Kako je proradilo Hrvatsko kazalište?

Poslije toga je izgledalo da će sve ići lako. Kao odjel dobili smo iz proračuna oko tri milijuna forinti i planirali smo da kao skromno, komorno kazalište iz te svote ćemo godišnje izvoditi dvije premijere i eventualno nešto raditi i na ljetnjoj pozornici. Medjutim, vrlo brzo, već nakon pola godine morao sam se suočiti s poteškoćama. Sukobio sam se s vodjstvom Malog kazališta. Tada više nije Bagossy bio ravnatelj, nego Janos Mikuli. On je smatrao da hrvatsko kazalište treba držati unutar vrlo uskih okvira i da ne treba mu pružati mogućnost ozbiljnijeg razvoja. Čak je po mojoj pretpostavci mislio i to da ćemo mi kao manjinska ustanova dovući tu financijsku pomoć sa raznih strana, pa čak iz matične države Hrvatske i da će od toga i oni, to jest madjarski odjel Malog kazališta profitirati. Ja sam već tada imao jasne stavove i planove o radu hrvatskog kazališta. Planirao sam ne samo izvodjenje dvije premijere godišnje, nego sam smatrao važnim da postanemo i putujuće kazalište, jer većina Hrvata u Madjarskoj živi na selu. Nije bilo sukoba samo unutar Malog kazališta, već su tada nastali problemi i s gradskim vlastima. Tada je bio otpušten i redatelj Bagossy s radnog mjesta, a grad, vjerojatno radi štednje planirao čak ukidanje Malog kazališta, odnosno njegovo spajanje s Trećim kazalištem, što bi vjerojatno donijelo sa sobom i ukidanje hrvatskog kazališta, pa jedno vrijeme bio sam čak i ja suspendiran. Izgledalo je tada da će se pokušaj stvaranja hrvatskog kazališta ubrzo nakon uspješnog starta onemogućiti.

Kako ste uspjeli izaći iz te nezavidne situacije?

Bio bih vrlo uobražen, ako bih rekao da sam se za konačan uspjeh sam izborio. Vodio sam doduše žestoke bitke, sukobio sam se s mnogima, privremeno sam možda i postao persona non grata u Pečuhu, ali su mnogi hrvatski intelektualci stali na moju stranu. Za razliku od političar koji su se suzdržali u početku, ovi intelektualci su shvatili važnost hrvatskog kazališta i pružali mi pomoć u tom teškom razdoblju. Spomenuo bih i imena: Ivica DJurok, Filakovići (i stariji i mladji), Mišo Balaž, DJuro Franković, pa i ti si bio medju njima. Bilo je izuzetno važno i možda u odnosu na gradske vlasti i odlučujuće da su i mnogi vodeći madjarski umjetnici i intelektualci, Zoltan Bachmann, Janos Erdos, Laszlo Bukkosdi i drugi su mi tada pružali maksimalnu podršku, pisali nama u prilog, podržavali i našu stvar i mene osobno na svim razinama. Tvrdili su da je održavanje hrvatskog kazališta važno i za grad Pečuh i za cijelu državu, a podržavali su i to da ovo kazalište vodim ja koji sam ga utemeljio.


Kako je došlo do osamostaljenja Hrvatskog kazališta?

Poslije tih sukoba 1995. godine Malo kazalište je ukinuto, odnosno spojeno je bilo s Trećim kazalištem, a Hrvatsko kazalište je dobilo samostalnost. Tada je pak nastao problem sa zgradom kazališta: htjeli su nas izmjestiti odavdje, jer je ona originalno bila u vlasništvu crkve. U medjuvremenu to je prerastao u politički problem i tada su i hrvatski manjinski političari pružali podršku koji su se - kao što sam to dao naslutiti - u borbu oko kazališta uključili sa zakašnjenjem. Zapravo, gradsko vijeće je na drugi način dalo crkvi odštetu, a paralelno s rješenjem da možemo ostati u zgradi, grad je donio odluku i o osamostaljenju Hrvatskog kazališta.

Osamostaljenjem kazališta dobili ste i zadatak da sastaviti plan i program Hrvatskog kazališta. Kako ste krenuli s radom?

Prvo smo se suočili s problemima financijske naravi. Za rad profesionalnog kazališta naime potrebni su odredjeni uvjeti od ekonomata do tehnike. Treba raditi tu stalna, najmanje desetoročlana ekipa od organizatora do tehničkog osoblja. Za to je trebalo najmanje 6 milijuna forinti, duplo više od proračuna prethodnog hrvatskog odjela u Malom kazalištu. I tada je bilo sukoba. Opet sam se morao poslužiti i trikom, predao sam tri puta veći proračun. Na kraju je to pitanje nekako riješeno, ali ni do dana današnjega ministarstvo nas nije uvrstilo u takozvani državni automatizam. Umjesto toga utemeljen je fond za narodnosna kazališta i za proračunska sredstva svake godine se moramo iznova natjecati. To ja smatram diskriminacijom. Nakon osamostaljenja kzališta dobili smo oko 12 milijuna forinti, pa zajedno s financijskom podrškom grada Pečuha raspolagali smo već s oko 20 milijuna forinti. Od te svote izveli smo dvije skromne premijere odmah, i jednu spektakularniju predstavu (Čarugu) na Tekiji na otvorenoj sceni. Od raznih strana smo uspjeli još nabaviti sredstva i krenuli smo vrlo dinamično. Tada smo počeli s komornim predstavama redovito putovati i u hrvatska naselja širom Madjarske. Izvodili smo oko sto predstava godišnje. Financijskih problema medjutim, ni dan danas se nismo mogli riješiti. Doduše sada već dobivamo od države oko 40 milijuna, a od grada još oko 10 milijuna forinti, ali još uvijek nismo u tom državnom automatizmu. Tko poznaje svijet kazališta u Madjarskoj, zna da madjarska kazališta često za jednu premijeru mogu potrošiti naš godišnji proračun.

Ova nesigurnost otežava formiranje stalnog ansambla...

Naravno, problem je i u formiranju stalnog ansambla, ali ima i drugih teškoća. Kada smo svojedobno preuzeli zgradu, tehnički uvjeti su bili vrlo loši. Ekipa Malog kazališta je mnoge stvari prenijela u Treće kazalište, skoro su praznu zgradu ostavili. Morali smo od dobivenih sredstava, sponzorskih novaca odvojiti nešto i za tehniku, Uspjeli smo skoro cijelu zgradu adaptirati, imamo sada već profesionalnu, doduše skromnu tehniku: rasvjeta, ton itd. Izgradili smo u dvorištu zgrade ljetnju pozornicu. Uspjeli smo se integrirati u umjetnički život grada Pečuha, pa čak i Madjarske. Sada je već sedma godina otkada postoje Ljetne igre u Aninoj ulici, i mnogi vodeći madjarski i hrvatski umjetnici su nastupili kod nas. Zapravo, mi smo jedino kazalište u Pečuhu u kojem i se i ljeti igra. Izvode se plesne priredbe, a predstavljaju se i kazališni komadi. Sada već radimo zajedno i s madjarskim Narodnim kazalištem. Mi smo otvoreni za suradnju, pa dolaze kod nas i umjetnici, a i publika Znaju za naš rad i gledaju ne samo madjarske, već i hrvatske predstave.

Od samog početka se osjeća tendencija da Hrvatsko kazalište ne postane neki manjinski rezervat, nego da bude dio kulturnog života grada Pečuha i Madjarske, pa i matične države Hrvatske.

Ja sam uvijek tvrdio da smo mi isto takvo kazalište kao bilo koji madjarski teatar. Ne volim riječ "pozitivna diskriminacija". Mi bismo trebali biti izjednačeni s madjarskim kazalištima, a danas bih se radovao, ako bismo dobili barem pet posto proračuna jednog madjarskog teatra. Tada bismo mogli ostvariti naše planove da izvodimo godišnje tri-četiri profesionalne premijere i da budemo i putujuće kazalište da igramo predstave u svim naseljima gdje žive Hrvati.

Sada je zaista očigledno da je Hrvatsko kazalište dio kulturnog života grada Pečuha, pa i Madjarske i postigao proboj i u suradnji s kazalištima iz Hrvatske. Ja bih te podsjećao na jedno drugo lice hrvatskog teatra. Svojedobno, još 1993. godine je Hrvatsko kazalište jednim pučkim komadom postigao sličan proboj kod hrvatske publike u Madjarskoj.

Pitanje repertoara je vrlo važno, poglavito u slučaju prve faze rada jednog kazališta. U Madjarskoj prethodno nikad nije radilo profesionalno hrvatsko kazalište Smatrali smo da se ne trebamo stidjeti pučkih komada. U odgoju i privlačenju publike to je vrlo važno. Takodjer smo smatrali važnim da pridobijemo najmladje, to jest djecu. Svake godine imamo na repertoaru dječje komade. Na samome početku bilo je vrlo važno, ali i sada imamo na repertoaru pučke komade, u prvom redu od Antuna Karagića, najistaknutijeg pisca takvih komada u Hrvata u Madjarskoj, a igrali smo i djela Ivana Petreša. Te komade su još naši stariji ljudi igrali na selu, naravno, mi smo ih izvodili na profesionalan način.U početku smo najčešće s takvim pučkim komadima obilazili naša naselja, ali smo kao profesionalno kazalište uskoro prešli na izvodjenje komedija i to od klasika; više puta smo igrali Molierea i ispostavilo se da i te komade vrlo dobro prima naša publika i na selu. Po mom mišljenju profesionalno kazalište treba imati na repertorau svake godine barem jednu zahtjevnu, umjetničku predstavu. Inače moj ideal je totalno kazalište, kompletno kazalište što najviše volim, ali nemamo ni veliku pozornicu, niti toliko proračunskih sredstava da to ostvarimo. Uglavnom zato izvodimo komorne predstave. Primili smo se obveze prikazivanje jedne, ili dvije suvremene hrvatske, ili čak madjarske predstave. Kada je utemeljena naša madjarsko-hrvatska kulturna udruga Csopor(t)-Horda, čak smo i preveli i objavili hrvatske komade na madjarskom jeziku i madjarske drame na hrvatskome, a neke od njih su bile i postavljene na scenu. Izuzetno je važno da takvo kazalište kao što je naše širi kulturu i jednog i drugog naroda uzajamno. Na žalost zakonski propisi danas nam ne omogućavaju nakladničku djelatnost.

Na koje umjetničke snage se oslanja Hrvatsko kazalište u Pečuhu?

Prije nego što bih govorio o umjetnicima, naglasio bih ulogu Odsjeka za hrvatski jezik i književnost na pečuškom sveučilištu. Suradnici Odsjeka pružaju nam veliku pomoć od prevodjenja kazališnih komada do jezičnog lektoriranja predstava.
Na samom početku rada Hrvatskog kazališta je jedini profesionalni hrvatski glumac u Madjarskoj bio je Jozo Matoric. On je igrao u više naših predstava, ali kasnije se suradnja s njim prekinula. Tada je medjutim već bilo i drugih mladih hrvatskih glumaca u Madjarskoj kao Stipan DJurić, a uskoro i Slaven Vidaković koji se i školovao u Hrvatskoj. Dakle imamo eto i profesionalne glumce, ali oslanjamo se i na igru vrlo dobrih amatera. Neki od njih su prethodno radili u ansamblu Baranja i vrlo dobro, na profesionalan način znaju izvoditi neke karakterne uloge. Danas imamo oko dvadesetak takvih glumaca na koje možemo računati. Naravno, u najzahtjevnijim umjetničkim komadima od samoga početka igraju kod nas i vrlo slavni glumci iz Hrvatske: Vlasta Ramljak, Damir Lončar, Velimir Čokljat i mnogi drugi.Već u Kraljevu su igrali istaknuti glumci iz Osijeka, a poslije u Čarugi slavni glumci iz Zagreba.
Dosada sam govorio o glumcima, ali trebamo svakako spomenuti i redatelje. Na samom početku se priključio radu kazališta Stjepan Filaković koji je u Zagrebu završio režiju. On je režirao prvu, uistinu profesionalnu pučku predstavu, Karagićevu Rastatkinju, pa poslije Božićnu bajku, Čarugu... Zatim mogu reći da je Laszlo Bagossy praktički postao redatelj Hrvatskog kazališta. On režira svake godine barem jednu predstavu. Dakle imamo, imali smo i svoje redatelje, ali dolaze nam režirati redatelji iz Hrvatske, pa i Madjari. Suradjujemo i s madjarskim teatrom ovdje u Pečuhu, imali smo i zajedničke predstave i na jednom i na drugom jeziku. Sada već mogu reći da imamo dovoljno novčanih sredstava, Hrvatsko kazalište bi moglo angažirati šest profesionalnih glumaca u svom ansamblu pa bi bilo puno lakše organizirati predstave, nego danas. Mada mislim da je opća tendencija i u Madjarskoj da nestaju stalni ansambli pa će biti kao i na Zapadu, gdje kazališta rade bez stalnih članova. Ipak, jednom narodnosnom kazalištu kao što je naše, stalni članovi bi puno pomogli. Radimo na tome.

Dakle, to je dio vaših planova?

Svakako. Doduše, imamo i neke planove na području infrastrukture. Smatram da bi prave profesionalne okvire mogli stvoriti, ako bismo pokrili i scenu u dvorištu, pa bismo imali konačno pozornicu za velike predstave, a ne samo komorne kao u sadašnjoj maloj zgradi. Nema kazalište ni svoje skladište, radionice, to treba riješiti, Inače ne treba za to tako jako puno novaca. Treba samo riješiti problem ovog pomalo ponižavajućeg proračuna da dobijemo barem toliko sredstava kao jedno malo madjarsko kazalište, npr. Treće kazalište u Pečuhu. Tada bismo odmah stvorili i mali ansambl i mogli bismo sve naše planove ostvariti na profesionalan način.

Hrvatsko kazalište gaji i jednu vrstu specifične suradnje s matičnom državom, odnosno s umjetnicima iz Hrvatske. Ta suradnja nosi na prvi pogled zagonetno ime Csopor(t)- Horda. Što je to i kako je nastala ta suradnja?

Neki umjetnici u Hrvatskoj su vrlo brzo spoznali što znači postojanje jedinog profesionalnog hrvatskog kazališta izvan granica Republike Hrvatske. Ideja o utemeljenju madjarsko-hrvatske umjetničke udruge Csopor(t)-Horda došla je od Tahira Mujičića, poznatog hrvatskog dramskog pisca i pravog kazališnog čovjeka. On je pridobio grupu istaknutih hrvatskih intelektualaca i umjetnika za utemeljenje udruge, a takodjer i u Pečuhu mala grupa hrvatskih intelektualaca i nekoliko vodećih madjarskih umjetnika su se pridružili ovoj civilnoj organizaciji. Do prvog susreta udruge došlo je 1995. godine u malom podravsko-hrvatskom selu Dravljancima. Tamo uz dobru kapljicu i vrhunske kulinarske doživljaje utemeljila se Csopor(t)-Horda (u nazivu je šaljiva igra riječi: madj. csoport=grupa, odnosno hrv. čopor, dok horda na oba jezika ima isto značenje). Iz tog nevezanog prijateljskog druženja ubrzo je nastala vrlo ozbiljna madjarsko-hrvatska kulturna i umjetnička suradnja. Csopor(t)-Horda zajedno s hrvatskim kazalištem organizirala je mnoštvo programa, od kazališnih predstava do likovnih izložbi. Jedno vrijeme smo se posvetili ozbiljnom nakladničkom poslu. Tiskana su djela istaknutih madjarskih dramskih pisaca na hrvatskom jeziku, a objavljene su i drame hrvatskih autora na madjarskome. Izložbe smo organizirali ne samo u zgradi Hrvatskog kazališta, već i u drugim pečuškim galerijama, ali i u Budimpešti, Sentandriji, Zagrebu, Šibeniku. Ova suradnja na polju likovne umjetnosti rezultirala je prije pet godina otvaranjem Galerije Csopor(t)-Horda u zgradi kazališta. Ta mala, vrlo skladna i intimna prostorija je postala omiljena u krugu mnogih umjetnika. Ravnatelj Galerije Janos Erdos u suradnji s Tahirom Mujičićem i drugim hrvatskim partnerima organizirao je vrlo uspješne izložbe sa sudjelovanjem vrhunskih hrvatskih i madjarskih likovnih umjetnika. Organizirano je više od pedeset izložbi, što vrlo dobro znaš, jer velik dio njih si ti otvorio. Galerija uživa visok ugled medju stručnim krugovima i danas već ima pravi medjunarodni karakter, u njoj svoja djela izlažu osim hrvatskih i madjarskih autora i likovni umjetnici od Njemačke do Izraela.

Otvaranje Galerije zapravo uklapa se u tvoju koncepciju da Hrvatsko kazalište postane centar kulturnog života Hrvata koji je otvoren i prema drugim granama umjetnosti, ali istodobno to je i umjetnička radionica koja želi biti otvorena i prema kulturi i umjetnosti većinskog naroda i svijeta.

Točno sam tako zamislio. Za ovih deset godina smo pokazali da smo otvoreni i da smo partneri za kulturnu i umjetničku suradnju, postali smo zaista dio kulturnog života ovoga grada. Danas već računaju s nama i prigodom Pečuškog kazališnog festivala koji se slovi kao najveća kazališna manifestacija te vrste u Madjarskoj. Ne samo što će se i na našoj sceni igrati predstave u okviru festivala, nego će i jedna naša produkcija biti uvrštena u službeni program. Ovo ujedno i potvrdjuje da smo ispravno postupili, kada smo otvorili vrata našeg kazališta prema gradu i prema drugim kulturnim sredinama i da je Hrvatsko kazalište proteklih deset godina zauzelo dostojno i ugledno mjesto i u kulturnom životu i u javnosti Madjarske i Hrvatske.
  Čitanja:1251
Baner

Video KZP

Vijesti

 

Radnici " Dite " sutra ponovo pred Sudom u Tuzli

 

Niže cijene poziva u roamingu

Zanimljivosti

 

Najveći ovisnici o kafi su novinari

 

10 razloga zašto djeca treba da izađu na kišu

1. Zato što djeci kiša ne smeta. Znate li ijedno dijete koje bi odbilo odlazak u park zb...
Trenutno aktivnih Gostiju: 650