Prema očekivanjima, SDP-ov kandidat Ivo Josipović je juče izabran za trećeg hrvatskog predsjednika. Prije dvije sedmice, u prvom krugu je učestvovalo 12 kandidata, a u drugi su prošli Josipović i nezavisni kandidat Milan Bandić. Vrijeme između dva izborna kruga je bilo prilika za međusobno suočavanje, pa i razmjenu niskih udaraca. Hrvatski birači su juče pokazali kome više vjeruju. Istodobno, omogućili su i okruženju da iz ove kampanje štošta nauči. Pogotovo da naučimo mi i naša zemlja, koje ove jeseni čekaju izbori.Još prije 15 dana, kada su prvi krug prošli Ivo Josipović i Milan Bandić, a sa samo 12 odsto glasova otpao HDZ-ov adut Andrija Hebrang, bilo je jasno da će se, do drugog kruga, desiti nešto neočekivano. Niko, doduše, nije znao da će se to neočekivano zvati Ivo Sanader. On je, u svojstvu počasnog predsjednika HDZ-a, prošle nedjelje održao press-konferenciju, na kojoj je «naribao nos» HDZ-u, Vladi i Jadranki Kosor i najavio povratak u politiku.
To je drugom krugu hrvatskih predsjedničkih izbora dalo i izvjesnu, nipošto suvišnu egzotiku, a Sanadera ekspresno izbrisalo iz HDZ-a, gurnulo u političku istoriju i dovelo na vrh liste najneomiljenijih tamošnjih političkih likova. A pride su Josipović i Bandić dobili novu temu za prepucavanje: za SDP-ovog kandidata je to bila urota, kako bi se HDZ-ovi birači okrenuli Bandiću, dok je Bandić uporno ponavljao da se radi o zavjeri Sanadera i SDP-ovog lidera Zorana Milanovića – kako bi njega sredili.
Najmanje je sada bitno ko je i da li je bio u pravu u vezi s eventulnom zavjerom. Piše se da Hrvatska ima trećeg predsjednika i da se, tokom kampanje, vidjelo i čulo mnogo onoga što spada u rubriku «U cara Trojana kozje uši». I što se, u normalnim prilikama, se ne govori javno.
Hrvatski predsjednički izbori su urodili jednom oporom i grubom činjicom: ustalasana politička klima pokazuje duboku podjelu na najmanje dvije Hrvatske. Negdje između je ostao HDZ, koji opet nije uspio impresionirao birače svojim predsjedničkim kandidatom. Podsjetimo, prošli put je Stjepan Mesić nadmoćno pretekao Jadranku Kosor. Pokušaj s Hebrangom je okončan na isti način. Njegovih 12 odsto glasova je manje od zvaničnog broja članova stranke i u raskoraku je s većinskom podrškom HDZ-u na prošlim parlamentarnoim izborima. Sanaderov pokušaj da, kako kaže, spasi stvar – završio se tako što je, politički suicidno, «polomio zube».
Poslije svega, ipak valjda reći da su se hrvatski predsjednički izbori, manje ili više, odigrali prema očekivanjima, uključujući i novog petogodišnjeg stanovnika Pantovčaka. Niko se, pri tome, ne uzbuđuje zato što je otprilike trećina birača izašla na izbore. Ni zato što je, praktično, tek svaki šesti birač – u Hrvatskoj i inostranstvu – svojim glasom odredio predsjednika države. To se zove demokratijom i to je cijena, koja se plaća vjerovanju u princip da je i takav glas – dokaz potrebe da se u demokratiju vjeruje kao u ideal, kome nema alternative, jer ništa bolje dosad nije izmišljeno.
To važi i za be-ha glasače, koji sa 4 odsto učestvuju u hrvatskom biračkom tijelu. Razlika između domicilnih i ostalih glasača, ogleda se u tome što je HDZ Hrvatske poručio da u drugom krugu nema kandidata i prepustio članstvu da glasa prema svom uvjerenju, dok je HDZ BiH je otvoreno sugerisao podršku Bandiću. Možda zbog tvrdnje da je «kršćanski socijaldemokrata», što je sintagma koja se dosad nije čula, niti se znalo da tako nešto uopšte postoji.
Istovremeno, naš SDP je otvoreno podržavao Josipovića. Neke to čudi, neke samo iznenađuje. Umjesno je pitanje šta mi imamo s izborom predsjednika druge države. Uz idejno-političku bliskost našeg s hrvatskim SDP-om, sve drugo je nejasno.
Ili, možda, nije? Jer, izbori u Hrvatskoj, nas se tiču i direktno i posredno. Ne samo zbog ovdašnjih dvostrukih državljana, glasača u toj zemlji, već i zato što bi, ipak, jedno bilo da i ovdje pobijedi opcija, čiji je simbol Ivo Josipović, a posve drugo trijumf one koju simbolizuje Milan Bandić..
Komentar Zlatka DUKIĆA - (TZ, 11. 1. 2010.)
Čitanja: 436
| < « | » > |
|---|











